prostrt stolčić, a na njem ležahu mnogobrojne u Pečuhu tiskane klasifikacie, koje uznemiravahu srca đačka; svaki bo htjede prije reda saznati, kako mu je u tom tefteru glede zasluge ubilježeno. Kad najedanput pater direktor paulinus groznim glasom vikne “silentium!” sve umukne, kano da je rieč sa gore Sinaj pala. Sad počeše najprvo pjesnička predstavljanja, jedan od pjesnikah dokaza “milinu zore” drugi proslavi “glas slavulja”, treći izpjeva “diku Sibinjanin Janka,” potlam ovih dojdoše opet govornici, te prvi dokaza, kako je sladko i milo za otačbinu umrieti; drugi zahvalnost prama učiteljem priporuči, a tad tek dojde red na našega Petra Dobrotvoru, koi će kano najbolji đak svojim govorom i pročitanjem klasifikacie tu svečanost dokončati. Naravno da je svaki pojedini govornik i pjesnik po dovršenoj zadaći gromovitim “vivat”, i sviranjem trubaljah, i udaranjem talambasah pozdravljen bio. Ovdje za njihovo poštenje mora se kazati, da su doista stvar svoju dobro riešili, što i gospodi profesorom mnogo slave doprinese. Dobro su svi krasnoslovili; ali sve svoje sudrugove nadvisi Petar Dobrotvor, na koga ćemo svoje oči obratiti. Petar biaše mladić šesnaest godinah, liepa stasa, krasnih crnih očiuh, rumena lica, riečju: čednost mu i nevinost iz potezah lica sjaše. On evo blistajućim očima i odvažnim korakom stupi na pozorište. Pater direktor paulinus prišapne nuza se sjedećemu prvomu za onda požežkomu podžupanu, – a ostali profesori svojim opet susjedom “iste est optimus studiosus”; on si je sam govor sastavio, i to u narodnom našem jeziku; da ga pako može javno predstaviti, triput je pisano na vrhovno naukah upraviteljstvo; štoviše, ta je stvar išla čak do ugarskoga namjestničtva. – Liepo, liepo – reče podžupan – slušajmo ga – sad zazvuči liepi glas Petrov, kano srebrno zvono u ušiuh slušateljah zvoneći. Govornik pobudi sviuh pozornost, kad stade besjediti govorničko vježbanje na izreki: “Ljubimo milu svoju narodnost, i grlimo sladki svoj narodni jezik.”

Kako Petar svoj za rješenje odabrani predmet izusti, nazočni se ne mogoše uzdržati, da ne uzkliknu “živio”. Mladež, tu nahodeća se, preote mah neprestance klikajući “živio!” rieči bo o narodnosti i narodnom jeziku podbodoše i zapališe mladež, kao vatra ulje, osobito učiniše velik utisak u požežkom obćinstvu, koje od vieka znade cieniti svoj rod i materinski jezik. Kada pako u hodniku nahodeći se trubljaši i talambasači čuše viku,

Previous page

Next page