Drugo u nevolji toj ne ostaje Palantu, već on
Sada molbom, sad gorkim riječma podjaruje hrabrost:
»Drugovi, kamo bježíte? ej tako vam junačkih djela,
Tako Evandrove slave i dovojevanih bojévâ,
Tako vam nade, u kojoj sa ocem se natječem dičnim,
Spasa ne traž’te u b’jegu! Prolomiti put kroz dušmane
Željezom treba, gdje saboj navaljuje najgušći, tamo
Vas i Palanta vodju domája visoka zove.
Ta ne pritješnjuju bozi, već na nas smrtnike dušman
Udara smrtni; tolìkô i u nas je srca i ruku.
Velikom bravom nam put zaključava pučina morska,
Za bijeg nemamo zemlje; u trojanski hoćete l’ tabor
Bježat il’ u more?«— Reče i mèd gûstê prodre dušmáne.
Vodjeni hudom sudbinom na njega se namjeri prvi
Lag i iščupati kamen dok hoće teški, već Palant
Koplje zavitla pa Laga probode, gdjeno mu rebra
D’jeli rtènica; koplje priònu zȁ kosti, al’ ga
Palant izvuče natrag. A Hisbon ne pretekne njega,
Kolikogȍd se nad’o; bijesan jurne do duše
I k’o bez pameti smrti zbog drugove nemile, al’ ga
Dočeka Palant i mač zabode mu u pluću bujnu.
Napadne Stenije tad i Anhemola ȍd roda starog
Retova (ložnicu taj je oskvrnio maćehe svoje).
I vi Daukovi sini blizànci na rutulskom polju
Padoste, Laride, Timbre, veòma slični, te nisu
Vas raspoznavali mati ni otac (prijevara slatka);
Al’ sad različna Palant obìljêžja dade vam strašna,
Jer mač tebi, o Timbre, Evàndrov otkinu glavu,
Tebe pak odsječena, o Laride, desnica traži,
Željezo hvataju prsti al’ dršćuć i na pola mrtvi.
Gnjev Arkadjane i stid orùžâ sad na dušmane,
Vodje ih riječ podžeže i gledanje slavnih mu djela.
Palant Reteja smače, na dvokolici kad uza nj
Bježaše; razmak samo tolìkî vremena Ilu
Osta, jer koplje na nj iz daleka upravi jako;
Retej od valjanog Teutra bježéći i brata mu Tira
Baš u sredini se stvori i kopljem pogodjen s kola
Padne na pola mrtav i petama udari zemlju.

Previous page

Next page