Gleda i proroštvo pita iz utrobe, koja još diše.
Ao nevjesti vrači! što koriste zavjeti onom,
Koji je smušen? što hrami? Plamíčak joj izjeda u to
Mozak i tiha rana pod grudima kraljici raste.
Bijedna gori Didona i smušena luta po svemu
Gradu k’o košuta, koju strijela pogodi, koju
Gonjaše pastir te je daleko u kretskome gaju
Obrani neopreznu strijelom i ne znajuć u njoj
Hitro željezo pusti, a ona po šumama, poljma
Diktejskim trči, a visi u boku smrtna joj cijev.
Kraljica vodi Enèju po gradu i sidonsko blago
Njemu pokazuje i grad, što pripravno putnike prima.
Počinje besjedit što, al’ zapinje u pola r’ječi;
Kada već izmiče dan, na gozbu poziva opet,
Iz nova smetena hoće da jade ilijske sluša,
Opet ne odvraća pogled od obraza pripov’jedáča.
Kad se već razidju gosti, te njemu blijedo svjetlo
Utuši, zapadajuć zvijezde na počinak zovu,
Sama tuguje praznih u dvorih, na ležnici leži,
S koje je ustao on. Daleko je od nje, al’ ona
Vidi ga, čuje daleko. Na krilu Askànija drži
Očinim svladama licem,— da prevari golemu ljubav.
Početi tornji se u vis ne uzdižu, momčad se kopiji
Ne vježba i ne sigùrâ ni luke ni obrane za rat;
Prekinuti su posli te stoje, i veliki, strašni
Zidi i lazila, što se uzvisuju do neba u vis.

Jupiterova mila kad žena opazi, kako
Hudo kraljica gine te ne mari zȁ opâst Ijubeć,
Tada Saturnova kći progovori Veneri ovo:
»Dašto, izvrsnu slavu i pobjedu stječete velju
I ti i djetić tvoj! Božànstva li velikog, slavnog,
Jednu gdje ženu svlada prijevara bogova dvaju!
Sada je očito meni,— bojeći se našega grada
Da su ti sumnjive bile Kartage visoke kuće.
Ali gdje je već konac? i čemu žurba tolìkâ?
Za što ne bismo mir uglavili radije i spoj
Slavili bračni? Sad imaš što tražila od sveg si srca.
Ljubavlju gori Didona, već u kosti prodro joj bijes.

Previous page

Next page