Odoše — mišljasmo mi — u Mikenu, vjetar ih nosi.
Napokon Teukrija sva se oslobodi žalosti duge.
Vrata se otvore, godi izilazit i tâbor dorski
I žal ostavljeni preglédati i mjesta pusta.
Ovdje dolopska četa, a ovdje ljuti je Ahil
Stajao, brodovi ovdje, a ovdje su bile se bitke.
Jedni se poraznom daru Minerve djevičke čude
I tjelesini konjskoj; a Timet prvi od sviju
Svjetova u grad konja dovući, u tvrdjavu smjestit;
Ili od lùkâvstva il’ to donosila sudba je Troje.
Ali Kapis i koji pametniji bijahu mišlju
Reku, il’ u vodu bacit da treba danajsku varku
Sumnjivi dar il’ podmetnut plam pa spalit,— probušit
Il’ da utrobu treba i prègledat tajnu šupljinu.
Narod neodlučan stane u protivne misli se c’jepat.

U to pred svima silnim Laòkoon narodom praćen
Onamo trči ozgo iz tvrdjave raspaljen te nam
Viče s daleka: kakvo, o jadnici, bezumlje to je?
Mislite l’, da su otìšli dušmáni? il’ Danajci išta
Da bez prijevare daju? Ulìksa tako zar znate?
Il’ su se u drvu tome zatvòrili, skrili Ahivci,
Ili je naprava ta na zator zidima našim,
Kuće da pregleda naše i uspne se gradu na vršak,
Il’ je prijevara druga; oj čuvajte konja se, Teukri!
Bilo što bilo, ja se i dárâ danajskih bojim.
Rekne i golemo koplje zavrtî s velikom snagom
Zvijeri u bok i trbuh krivùljastî, gdje se je sklap’o.
Koplje zatrèptî i stane, a utroba strese se,— zvekne
Prostrana tad i zaječî šupljina. Da nije sudbine
Tada božanske bilo, da pameti ne bjesmo lude,
On bi nas naveo, gvoždjem da argivski skršimo zatvor,
Te bi još stajala Troja i Prijama visoka kula.

Dardanskih kada li eto pastira gdje s velikom cikom
Tuku ka kralju mladića ostrágu svezanih ruku;
On im je na put sam izišao nepoznat pred njih,
Svoje da lukavstvo gradi, da otvori Troju Ahivcem,
I srce uzd’o se svoje i jednako spravan je bio
Ili izmišljati varke il’ sigurnom poginut smrću.

Previous page

Next page