i valjano, i tko Ti može šta prigovoriti... Šta ćeš imati od svieta, ako ćeš imati na umu i tako glupe obzire...“

Ovaj glas je mnogo više prijao Eleonori od onog strogog, prvog. Ona se je na pol sada već riešila, da će grofa Balašu, ako ju dodje posjetiti, pristojno dočekati... Ali samo pristojno... On ne smije tom prilikom ni s najdaljega opaziti, da bi išta za nj osjećala. Na tom ostaje, i to će biti najbolje...

Ali u jedanput sunu u glavu Eleonori nemila misao: Što onda, ako Te on ni ne potraži, a zna, da si ovdje? ... I to bi se moglo dogoditi... Veoma je moguće, da Ti se ovom prilikom osveti, jer si mu se preko podrug godine uklanjala... Ne, toga on ne će učiniti... Strastven je i sa svih strana čujem, da čezne za mnom... Al ako se ipak to dogodi, oh, onda ću mu se osvetiti, kao što i ne misli, — reče poluglasno, ali strašnim tonom Eleonora. — Ja ću mu namjestiti stupicu, u koju će se uhvatiti i iz koje se ne će već pred svietom pokazati smjeti...

U ovakovih čuvstvih, u toj duševnoj borbi prolazio je Eleonori onaj dan. Bijaše tako uzbudjena, da je vrlo riedko prigledala i k samomu svomu ljubimčetu, koje joj inače bijaše najveća radost u ovoj pustinji.

Sutradan je grofica nešto kasnije nego li obično ustala. Nije imala mirna sna i često se je budila, pa je istom u zoru zaspala tvrdim snom, od koga se je probudila, kada je sunce već visoko na nebu sjalo. Sjede u postelji i uzvrnuvši s čela bujnu kosu, pogleda na nezastrti prozor. Bijaše prekrasan ljetni dan.

Grofica pozvoni i brzo na to doleti u sobu njezina sobarica.