Gledao sam Montricharda, uzimao jednu po jednu punomoć i pitao se je li general toliko pokvaren da misli kako će nas, zato što smo doista u novčanoj stisci, prisiliti da budemo dobošari na rasprodaji imovine ustanika, i kao izvršitelji prodaje postati omraženiji od nalogodavaca. Ako tako misli, onda je budala. Lako je zamisliti što bi mi se dogodilo kad bih našao kupca za Žažapčevo imanje u Vinjanima Donjim. On bi zatražio, kao što mi je Matan rekao, da mu uručim ne samo onih pedeset posto što sam ih dobio za sebe, nego i polovicu što sam je dao Montrichardu. A kad bih mu i to namirio iz svog džepa, on bi sa mnom o vrbu, kao i sa ženom što je njegovala ranjenog vojnika.

Ili slučaj s imovinom Mate Poljaka iz Glavica? Momak koji me od Sinja prati, hrani konje, brine se o meni, koji će krv proliti braneći me, sinovac je Mate Poljaka. On ne prestaje škrgutati zubima otkako je vidio strica kako pokošen mušketama pada u jarugu ispod grobljanskog zida. I ja njemu, kad se od Montricharda vratim, treba da kažem da ću podijeliti njegova oca i strica, stričevu udovicu sa troje djece izbaciti na ulicu, a njegova polja prodati nekom dotepencu za novac kojim ću na Turiji podignuti nešto zida! Recimo da me nije briga što Mijo Poljak oštri zube na ubojice svoga strica, da mi se fućka na njegove obveze prema strini i njenoj djeci, ali, generale Montrichard, kako se ja mogu usuditi na povratak s tim čovjekom, kako ćemo odslije nas dvojica spavati jedan uz drugoga?

Gledao sam Montricharda s maskom susretljivosti na licu, s nepovjerenjem i odvratnošću u duši, što se nije dalo sakriti, pa vjerujem da me je i on, kao svi naši usrećitelji, držao licemjernim. Ne znam zašto bi svakodnevno ponašanje slabijih, onih koji gube i trpe, bilo licemjerje? Sve ćemo učiniti što nam kažete, sve ćemo učiniti ako budemo morali, pripravni smo i na odricanje i na ustupke, samo ljubav ne možete dobiti od nas. Zar se to smije zvati licemjerjem?

Previous page