radošću škrtiji. Steenova je erotika uvijek iza zatvorenih vratiju, podmukla, potajna. A flamanska je erotika bez lažnog stida, ne preza pred otvorenim poljem, punokrvna je, animalna, vedra. Golo tijelo nije istočni grijeh, pakao, sumpor i propast, već iskonski nedužna nagonska raskoš. Rubens je volio Tiziana i Aretina, a ne Boticellija i Savonarollu.

*

Jest, Antwerpen je flamanska Firenca, kako je to već davno jednom rečeno.

Čitavi tovari Rubensovih platna razišli su se odavde svijetom, od Beča do Pariza, od Lenjingrada do Madrida. Ali nekoliko je najljepših i najbogatijih ipak ostalo i u ovom gradu na Šeldi, koji je njegov grad (mada se nije u njemu rodio). U galeriji »Koninklijke Museum van Schoone Kunsten« visi najljepše njegovo Poklonstvo triju kraljeva, što ga je u toj temi ikada stvorio, sve, zasićeno toplim zlatom. Tu je ona maestozna Golgota — Coup de Lance — zadužbina gradonačelnika antwerpenskog Nicolasa Rockoxa. Zatim ona dramatska i patetična Ispovijed sv. Franje Asiškog. Pa onda ticijansko-venecijanska Madona s papagajem, sublimni sukus njegovog kolorističkog rafinmana. A u katedrali Gospe ono uzbudljivo Podizanje na križ i potresna tuga Skidanja s križa, vrhunci vrhunaca njegove maestrije.

Prije Rubensa tu je inaugurirao renesansu Quentin Massays, davši cijeloj ovoj likovnoj atmosferi intonaciju južnjačku, romansku. U doba Rubensovo izbija individualnost Van Dyckova, ali on ne može izdržati konkurenciju s »fabrikom«. Odilazi preko Kanala u maglenu i strastvenu elizabetinsku Englesku, gdje upravo diše spekulativni duh Francisa Bacona, ore se komedije Ben Jonsona i deklamiraju strastvene drame velikog Willa, avonskog labuda, — gdje se glave sijeku i slave orgije čistoga razuma. Tu će njegova osjetljiva i bolećiva sujeta naći dovoljno modela u rafiniranim osebujnostima gavanskih lordova, u njihovim baršunastim i svilenim

Next page