nije iznevjerio sve do smrti svomu narodu, koji je žarko ljubio. Najveći protivnici novomu palatinu bijahu u Ugarskoj protestantski nezadovoljnici i zaneseni sljedbenici Gjorgja Rakoca. Kad se jednoć velikom vikom oboriše na nj, uhvati on za držak svoga mača i poviknu gromovitim glasom: »Volim izgubiti život, nego da podpišem ikada vaša nepravedna zahtievanja!«

Sabor požunski bješe i godine 1647. nastavljen. Protestanti htjedoše stvoriti zakon, da Isusovci u Ugarskoj nikakova nepokretna dobra imati ne smiju. Katolici se žestoko opirahu tomu zaključku, ali bjehu u manjini. Hrvatski poslanik Ivan Sakmardi Dijankovečki prosvjedova u ime Hrvatske. Drašković ga je gorljivo podupirao i prosvjedova takodjer u ime Hrvatske proti rečenomu zaključku, jer da Isusovci brane ponajbolje onu vjeru, koju Hrvati u svojoj domovini jedino zakonitom priznavaju. Ogorčeni Ugri ne mogahu ništa zaključiti proti volji Hrvata za Hrvatsku. Drašković kao palatin potvrdi na molbu hrvatskoga poslanika dne 21. svibnja 1647. prosvjed Hrvata pismeno, što je toliko valjalo, koliko zakon. Po svršenom požunskom saboru vrati se Drašković u svoju omiljelu Hrvatsku, gdje je ponajviše boravio u svom gradu Vinici. Njegovi protivnici u Ugarskoj stadoše ga tužiti kralju Ferdinandu III., da on kao palatin ne će u smislu zakona da stanuje u Ugarskoj, već da živi izvan granica njezinih. Kralj bijaše tada prisiljen odazvati ga iz Hrvatske. Da mu bude ugodnije stanovanje u Ugarskoj, darova mu veliko imanje Ovar (Starigrad, Altenburg) zajedno s gradom i mjestom na desetgodišnje uživanje. Ovo darovanje dade povod njegovoj smrti. Kad ga mjeseca kolovoza god. 1648. svečano uvedoše u posjed Staroga grada uz pucanje topova, klicanje i radovanje naroda i uz velike gostbe, oboli palatin Drašković iznenada od kolike i umre u Starom gradu poslije njekoliko tjedana na samu Sniežnu nedjelju. Ratkaj tvrdi, da su ga ugarski protivnici otrovali, ali ova tvrdnja nije ničim dokazana. Mrtvo njegovo tielo odvezoše u Požun i sahraniše u crkvi sv. Martina

page sljedećih