najam zemljišta, jer će domaćih ljudi naći, koji će isto toliko najmovine platiti koliko tudjinac. Medju tim ne slušahu Isusovci savjeta banova. Oni iznajmiše doista Galleru Glogovnicu. Posljedica bijaše vječno trvenje glogovničkih Krajišnika sa svojimi susjedi radi medja i paša i šuma. Ban Drašković bijaše s toga prisiljen 28. kolovoza 1646. isusovačkoga rektora Mihalja Šikutena iznova sjetiti na tužne posljedice, koje su sliedile iz neopreznosti, što su tudjincem iznajmili svoje zemljište i tako ga odkinuli od uprave banske.

Godine 1644. spremahu se opet Turci u velike, da provale preko Hrvatske u pokrajine mletačke i austrijske. Ban Drašković, čuvši zle vijesti, sazva mjeseca travnja sabor u Varaždin, odkuda posla u sporazumljenju sa staleži i redovi Ivana Vojkovića Klokočkog u Štajersku, a Matu Oršića u Kranjsku i Korušku, da traže pomoćne čete i nuždno streljivo. Vojković dopremi uz obćenito veselje iz Štajerske njekoliko topova i veliko množtvo praha i olova, ali nijednoga vojnika. Oršić se vrati praznih ruku. Ban prisili ipak Turke i bez tudje pomoći pred biskupovim gradom Gradcem na uzmak, a u hitnji dade popraviti tvrde gradove Goru, Pokupsko, Berkiševinu, Petrovac i Goricu. Iste godine postane Drašković vitezom zlatne ostruge (eques auratus).

Na gore spomenutom saboru varaždinskom imao je ban okapanja s oholim i grabežljivim Tomom Mikulićem Brokunjevačkim, tadanjim personalom kraljevskim, koji bješe javno na saboru uvriedio zastupnika grada Zagreba Martina Supanića, nazvavši ga seljakom i prostakom. Radi ove uvrede porodila se čitava parnica. U to doba povećao je ban svoj posjed, pošto je kupio od Barbare Černemblove Veliki i Mali Bukovec sa seli Sv. Petar, Seketin, Nova ves, Tutice, Malina, Križnica, Ostrožan, Kilamovci i Martinec. Od Stjepana grofa Keglevića primi pako u zalog gradove Kostel i Goricu u Zagorju za 10000 for., a na po se kmetove kostelske za 2000 for.

Godine 1645. prosvjedovao je Drašković sudbenim putem proti odstrančenju gradova Trakošćana i Klenovnika. Ove

page prethodnih